Dubrovaèka zvona
Tereza Kesovija
Ko mi to prosipa žuku, Slano i Ljutu na ranu
suza me dovoljno peèe, u njoj sam gasila Grad.
Povit æu ranjenu ruku i zasjat æe dragulj na dlanu
danas kad upale svijeæe, molitva, prkos i jad.
Kad zazvone dubrovaèka zvona
i objave svome puku mir
Sv. Vlaho skalat æe se s trona
pa s oltara na Stradun u ðir.
Kad zazvone stara gradska zvona
Konavoke, raznijet æe ih pjev
jeèat æe od Èilipa do Stona
bar da naèas stišaju sav gnjev.
Bit æe u njihovom zvuku, Konavle moje i Župa
žubor i djetinja graja dok je kraj ognjišta muk.
Pružit æe mjedenu ruku, pa æemo krenuti skupa
Pridvorju zelenog raja, iz kog je izagnan puk.
